Buzzing my mind
You take the blue pill - the story ends, you wake up in your bed and believe whatever you want to believe. You take the red pill - you stay in Wonderland and I show you how deep the rabbit-hole goes.
...Što... kako... kada... gdje?
Opet kiši!
Opet sam sama, zatočena u skučenoj sobici dok me obavija sve veći mrak i hladnoća (pitam se iznova zašto je mojim starcima toliko teško da barem malo ukljucim jebenu grijalicu - ah, da... treba otplacivati kredit i stedjet svaki novcic - pa sto onda koji kurac radim na kompjuteru)?
Zlo on je, eto sto. Zar mi u ovakvim situacijama nebi najljepse nekad bilo leci u krevet i citati kakvu knjigu, upustiti se u snove, mastati o drugim stvarima, drugim zivotima. Zasto mi se tako tesko pomaknuti? Zasto nemogu uciniti nista da otjeram muku koja me pritisce vec danima... mjesecima? Zasto samo sjedim i cekam i mislim na crne stvari, cekajuci da se nesto promjeni?
Opet sam u nemogucnosti da napredujem. Nalazim se pred slijepim zidom i znam da se trebam vratiti natrag u labirint, ali dode mi samo da ostanem, opustim se i zaboravim da je misija ikad postojala.
Oprosti zivote, al jbg... shit happens.
Slusam Dream on od Aerosmitha ali zvucnici su mi toliko sjebani da sve sumi i nemogu normalno cuti ni akorde ni rijeci. E super, oduzmite mi jos i muziku i sve ce biti savrseno - zar ne?
Btw, koja god ovo izgubljena dusa citala (ako vec bude), sigurno ce se mozda pitati tko sam i sto sam. Eh, mozda neznam ni sama. Radim ovo i pisem u nadi da cu mozda moci pronaci kakvo prijateljstvo i nekog tko ce me mozda, budem li pisala, kroz daljnje postove razumjeti i podrzavati (ako vec nema takvih u stvarnom, mozda u virtualnom zivotu budem imala vise srece).
I'll be fine :)
